Nekako s proljeća,
Uvjek meni doluta
Neka čežnja tamna,
Tiha mudrost davna.
Spuštam ja stare kofere
Na perone sudbine,
To je miris zrelih godina,
Moja kaput baš je težak,
najdraža.
Nekako s proljeća,
Ja se sjetim starih drugova.
Probude se u meni
Svi derneci pijani.
Tad nosim stare cipele,
one znaju moje ulice.
To je boja crnoponoćna,
Moji koraci baš su teški,
najdraža.
I opet taj osećaj samoće,
Kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Nekako s proljeća,
Sjeti mene nepravda,
Na pobjede, poraze,
I sve lažne obzire.
Napravim račun praštanja,
Popijem pusta maštanja.
To je ukus ljepog kajanja.
Moji kapci baš su teški.
najdraža.
Nekako s proljeća,
Noć mi oči otvara.
Nemam san da uhvatim,
Nema dana da ne izgubim.
A hoću da te vodim ja,
Tragom sunca, jugom maslina,
To je dodir tvojih bedara.
Moja duša, baš te voli,
najdraža.
I opet taj osećaj samoće,
Kad neće nikog mene krene i hoće.
I opet mrakom svoje pjesme bojim,
pijan od želje za usnama tvojim.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Sav sam ti od ludila,
Nekako s proljeća.
Sav sam ti od ludila,
Bez tebe, s proljeca.
Zlatko Zlaja Arslanagić
Vjerujem da mnogi od nas na prolječe doživljavaju buru u svojim grudima,čudan osječaj u stomaku.Bar je sa mnom takav slučaj.Bude tu i starih ljubavi i prošlih vremena mladosti.nekad zapadnem u melanholiju,nekad dobijem energetski naboj,boster sa kojim ubacim u brzinu više.Nekad se tu znalo i dobro popiti uz sve te osječaje.Ove godine ne,valjda sam došao u godine kada mi i ne treba alkohol da bih svu to intenzivno doživio i kanalizovao u nekom pravcu.Slušajući neku staru muziku iz moje mladosti sjetio sam se mnogo toga čak i napisao neke stihove o kojima ću opširnije drugi put,nešto možda i osvane barem na ovom blogu.
Naravno treba biti Umjetnik ko Zlaja pa to sve pretočiti u gore napisanu pjesmu.Umjetnost.Mogu zamisliti koje je on bostere trpio .
IZGUBLJENA GENERACIJA
Gdje nestade mojih sedamnaest godina.
Slušajući neku "staru" muziku iz moje mladosti uz neke nove stihove uz sav boster u mojim venama a možda i krizu srednjih godina shvatio sam da je mnogo toga od sječanja izgubljeno u ratnoj magli.Ostali su neki inserti kratki trenuci od par sekundi,valjda(nadam se) zauvijek urezani u mozak,prvi poljubac,par izlazaka sa njom,prvom ljubavlju,klupa u parku
šetalište....
Ostalo je,kao i ona,nestalo u ratnom vihoru.
Dan prije rata sa svojih sedamnaest godina bio sam "zakleti pacifista",bukvalno smo noć prije protestvovali protiv rata u našem gradu i nevino živjeli.Sledeći dan sam se probudio u uniformi(figurativno jer nismo imali ni oružija ni uniformi) boreći se za opstanak .Ovog prolječa nakon tačno trideset godina od svega toga osječam kao da sam zaspao te aprilske noći i probudio se danas sa izgubljenih trideset godina,još uvijek u uniformi,sa pregršt snova u glavi i prespavanih 30 godina.Natjeran da vodim pogrešne ratove,da ratujem za goli život.Pitam se gdje nestade mojih sedamnaest godina???
GDJE JE OTIŠLA ONA
Našao sam i nju,na netu.Daleko je od Bosne,što bi mi rekli na drugom kraju svijeta.Hvala bogu živa,udata i sa par klinaca u dvorištu i čini mi se kao da nam djeca liče,kao da su braća i sestre.Čini mi se,ili umišljam.Kako bi bilo da su naša....
O svemu tome počeo sam pisati i roman,bila bi to dobra knjiga.Ako prolječe potraje u mojim grudima možda nešto i bude od toga.A o pjesmama ćemo drugi put.
Pogledajte i
Da se malo nasmijemo
